Iz strukture filma nisu uklonjeni emocionalni procesi. Naprotv, istrajavalo se mnogo upravo na psihološkom doživljaju. Zbog toga je i naslovna uloga povjerena Veri Baranovskoj, koja potiče iz pozorišnog kruga kome su pečat dali, svojom igrom, hudožestvenici i Stanislavski. Uz to, Pudovkin se opredijelio za poetski realizam, tako da su odmah na početku izbjegnute mnoge nepotrebne apstrakcije, pretjerane stilizacije, dopisivanja i insistiranja na različitim fizičkim atrakcijama. Proces koji reditelj mora da obavi prilikom susreta sa fizičkom stvarnošću od koje želi da stvori novu formu, ovdje je već obavio sam pisac, tako da se pred nama nalazi jedna sintetizovana slika svijeta u kojoj su ideje revolucije dominantne u svemu onome što čine nosioci samog zbivanja. Pelageja Vlasova postaje tako izuzetno plastičan lik, pun topline, nježnosti, ali istovremeno, za reditelja i način da sve ono što nalazimo u romanu, bude sagledano iznutra. To ostavlja prostora glumačkom izrazu daleko više nego u svim ostalim filmovima rađenim tog trenutka.
Pudovkin smatra da je upravo unutrašnji doživljaj jedna vrsta težnje za analizom utiska i potpunijim saznanjem, s tim što on svemu tome dodaje nova značenja u kontekstu svojih teoretskih postavki, smatrajući da glumački izraz omogućuje montažu a ne da joj se svojom globalnom impresijom suprotstavlja. Montaža objektivizira taj lični izraz time što vrši analizu samog doživljaja, unosi jasnoću u odnose između pojedinih ličnosti, konkretizuje ih i daje im određeni prostor. Ma kako bio idealizovan u filmskom smislu, upravo zato što je vezan za određene ljude, vrijeme i ideje, postaje i sam sasvim realističan. Istovremeno se približavaju oni kadrovi koji sugerišu Ijudsku suštinu samom fizičkom akcijom, tako da montaža nije sputana u isticanju dinamike. Time je izbjegnuta idealizacija i osaguran životni prostor za ovakvu literanu i filmsku tvorevinu. Režija je zato insistirala na razradi ritmičke struktare zbivanja, preciziran je značaj pojedinačnih emocija. U domenu psihološkog doživljaja ne ostavlja se mnogo improvizaciji. Ako sazrijevanje svijesti o otporu i oružanoj revoluciji treba da pratimo kroz psihološki preobražaj likova, onda je to i umjetničko saznanje na koje je Pudovkin mislio kada je u svojim teoretskim premišljanjima insistarao na konstrukciji vremena i prostora. On zato nije pošao od gotovih pojmova, nego živog Ijudskog materijala koji se upravo kroz film stalno mijenja. Montaža je tu, da kratkim rezovima, mnogobrojnim detaljima brižljivo odabranim, ne samo pokazuje tok događaja, nego i stvara određeni kontrapunkt u kome sasvim realističan materijal dobija mnogo šire i uopšteno dejstvo. U početku, Pelageja Vlasova je skromna žena koja nastoji da sačuva svoga sina. Sva je obuzeta majčinskom brigom tako da nije svjesna kojim se to idejama nadahnjuje njen Pavle. U toj svojoj naivnosti, ona ne umije da ga sačuva, i hapšenje prima kao težak poraz i ličnu sudbinu. Pudovkin je opisuje veoma diskretno, ponekad u tišini, osamljenosti i tuzi, nastojeći da je razumije ali i da načini određeni izraz. Teško je svakoj majci, pa i samoj Rusiji, što njeni sinovi čame u vlažnim zatvorima i potpunoj neizvjesnosti.
(Nastaviće se)
Piše: dr Radoslav T. Stanišić
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.